O PREDSTAVI
AUTORSKI TIM
Režija: Robert Waltl
Asistent režije: Nedžad Maksumić
Scenografija: Tina Gverović i Ben Cain
Scenski radovi: Kasim Prguda
Kostimografija: Ana Savić Gecan
Muzika: Uroš Rakovec
Majstor tona i svjetla: Amer Ćatić
Majstor scene: Mirsad Bijedić
Koprodukcija: UNIMA Slovenija
IGRAJU
Nermina Denjo
Diana Ondelj-Maksumić
Segio Radoš
Igor Vidačković
RIJEČ KRITIKE
Kazališne čarolije Roberta Waltla
U jednoj od svojih autorskih predstava, u “Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića”, Robert Waltl igra sve junake. Rastvara emotivnu enciklopediju Ivane Brlić Mažuranić, gradi grad s majušnom postolarskom radnjom, vozi se njegovim ulicama sa starim mljekarom i njegovim magarcem. Njegov glas putuje livadama i šumom, zavija niz rijeku. Tko je čitao zgode o sirotama bez majke i oca, o Hlapiću i njegovoj pratilji, cirkuskoj djevojčici Giti, u toj će predstavi naći mirise davnina, boje i zvukove gradskog sajmišta. I Crni čovjek i mali plačljivi Marko koji je izgubio guske glasaju se u Robertovom glasu kao neka blagotvorna muzika, dječački drska i nježna na starinski nacin. A predstava je suvremeni performans, energičan, sav u živom pokretu. U “Bajci o ribaru i ribici” redatelj Waltl upravlja korabljom na uzburkanim valovima Puškinove poezije. Tu se kao iz neke sjeverne baltičke školjke osluškuju vokali, slavenski mekani šumovi. Gledalac s razumijevanjem oprašta grijehe pohlepnoj starici, s njezinim starim ribarom upliće se u poduhvate da joj preko zlatne ribice ispuni bezobrazne želje. Waltlova ribica zlatna je djevojčica iz mora, biće iz dubina, rasplesano, vedrinom odgovara na ljudske zablude. Pripovjedač u Ribici junak je iz stripa, rap zvijezda, sanjar, komičar.
On je amblem za „waltlovsko“ kazalište u kojemu se arhaično susreće s novim formama, klasična naracija s fragmentiranom sadašnjosti, priča sa smjelom akcijom. U njegovoj “glumačkoj” “Palčici” na filmski se način govori o siromaštvu, gladi, o napuštenosti, o ljubavi. Kao da se Andersen na jednom od svojih putovanja susreo s Dickensom. Kostimi koje stvara Ana Savić-Gecan uvode gledatelje u nove priče, povijesne, futuristične, fantastične, u njima se dodiruju melodramatsko, mjuzikl i klasika. U Maloj sireni morska se glazba razliježe prostranstvima dubokih oceana. Njihov pjev razgovor je s djetinjstvima što smo ih zakopali u pijesak vremena. Pepeljuga u njegovoj predstavi je izazov dječjoj radoznalosti, opsjednutosti bojama, zlatnim, ružičastim, frizurama, visokim cipelama. Sjajnih očiju i otvorenih ušiju guta se zavodljiv svijet mladog kraljevića, dvorskih dama, čarobnih haljina, plesova, bijega prije ponoći. Tu vile i čarobnjaci pozivaju na kazališnu avanturu. Predstava stilski ulazi u dijalog s holivudskim glazbenim mjuziklima, a songovi grupe TBF predstavljaju originalnu tekstualnu i muzičku kreaciju, prepunu duhovitih obrata, citatnosti koje plijene enigmatikom svojih izvora.
Kao neka putujuća kazališna družina s početka dvadesetog stoljeća, Waltlovi osječki glumci prikazuju na improviziranoj pozornici Kresivo, Andersenov teatar o vojniku siromahu i vještici koju je nadmudrio te tako postao kralj. Na trenutke su poput živih lutaka, pa kao histrioni koji se uživljavaju u zapletenu priču, ali se i izvlače iz nje, poput brechtijanskih glumaca. U tonovima se osjećaju talijanski majstori, kao da su i ta glazba i stara oslikana zavjesa na prosceniju pozdrav Felliniju.
U “Ivici i Marici” junak je strašna šuma. Arsen Dedić od te je šume učinio glazbenu čaroliju s djevojkama, pumama i neobičnom zvijeradi. U “Kolbabi i Brzojavku” kojeg je Nina Mitrović složila po Čapeku, grupa Numen, kao u Chaplinovom filmu, u mehaničkog junaka pretvara poštu u kojoj noću obitavaju radišni patuljci.
Waltlov susret s Enesom Kiševićem dogodio se u “Bajci o ribaru i ribici” gdje Enes glumi starog ribara. To se umjetničko kompanjonstvo nastavilo kroz raguzijanske Enesove stihove po kojima je Mitja Vrhovnik-Smrekar skladao pjesme u “Maloj sireni”. U Riječkom lutkarskom kazalištu Waltl je postavio Kiševićevu “Koku Kokone”. Velikodušan pjesnik koji voli svoje čitaoce, i širokogrudan režiser koji neprestano uzbudjuje svoju mladu publiku, tandem su koji u Mostar dolazi razvedriti čistom i iskrenom poezijom.
Ivica Buljan
Scenski pastel
Waltl nas je, zapravo, opomenuo, skrenuo našu pažnju na Kiševićevo djelo koje jeste, prije svega, pjesničko djelo, gradjeno neobičnim ritmičkim kaskadama, temeljenim na ritmičkim odnosima poskočica, zaošijanog dinamizma koji ne dozvoljava predah dok je iščitavamo i koja, upravo u tim dinamičkim odnosima, krije snažni dramski naboj koji, tako moćno, korespondira sa djetinjskim razumijevanjem svijeta, sa osjećanjem njegove igrivosti čime se, samo od sebe, nudi scenskom prikazu. Taj dinamizam je zaokupio pažnju Roberta Waltla, nagnao ga da mu bude osnova za razigravanje sopstvenih tvoračkih moći, za iskušavanje djelotvornosti ritmičkih skladova same poeme da se prevede na scenski jezik i načini teatarski čin.
Razumijevanje ritmičkih kaskada bilo je osnova sa koje je Waltl krenuo u scensku projekciju Kiševićeva djela. Istovremeno, to razumijevanje je Waltlu omogućilo da svoj scenski prevod «Mačka u trapericama» ne zasniva na prilagodbi jednog pjesničkog djela scenskom govoru, već cjelovitom prijevodu za koji se nalaze adekvatne scenske formulacije za ono što je utemeljeno u riječima, ali da se ne izgubi riječ u kojoj je utemeljena punina pjesničkog djela. Waltl je ritmičke odnose, koji vladaju Kiševićevom poemom, preobrazio u scensku boju, u četiri tonske vrijednosti – crvenu, žutu, zelenu i plavu, dinamizam je preveo u pokret, riječ je stavljena u kontekst pokreta kao fluid koji se ne da ugasiti, a iznad svega je postavljena glazba koja sve to objedinjuje i stvara unutarnju čvrstinu scenskog zbivanja. Waltl ove elemente ne dovodi u svojevrsnu subordinaciju koja bi mu omogućila lagodnost u stvaranju sintaksičkih cjelina, on svakome od ovih elemenata stvara posebnu dramaturgiju, obezbjedjuje im puni scenski život, reklo bi se da svaki od ovih elemenata ima svoj sopstveni scenski prostor i da, zapravo, u jednoj predstavi gledamo četiri predstave. Ali, budući da svi ti elementi imaju svoje zajedničko izvorište – pjesničko djelo Enesa Kiševića, oni se medjusobno uskladjuju, urastaju jedni u druge i, urastajući jedni u druge, razvijaju unutarnje potencije onoga drugoga.
Pokret stječe puninu glazbenog kretanja, kretanje artikulira odnose izmedju bojenih entiteta, bojene fakture otkrivaju unutarnju pjesničku potentnost riječi. I svi su na dobitku! Ni jedan dio se ne može toliko osamostaliti da bi počeo zvučati samostalno i time narušio cjelinu. Ali, istovremeno, glazba je ustrajno provodjena kroz cjelovite zamisli rediteljeve, predstava poprima karakteristike glazbene predstave, boja vizualizira svijet koji se doživljava i želi razumjeti, boja je kozmos u čijem se prostranstvu taj svijet otjelovljuje, on se javlja nosiocem uspostave neposredne komunikacije gledališta i scenskih prizora i time predstava poprima karakter likovnog djela. I ona jeste to: jeste mala pastelna simfonija na čijim se elementima zasniva snaga doživljajnosti, riječ zvuči u pozadini svakog bojenog akorda, pokret im daje lelujavost. Za imenovanje junaka, nosilaca fabulativnog sloja, Waltl se poslužio obrazinama koje su nosile u sebi izvjesnu energiju komičnog, ali su, zapravo, više pridonosili cjelovitom likovnom oblikovanju prizora potencirajući bojene cjeline kostima koje su glumci nosili na sebi.
Vojislav Vujanović
Mačak koji te uči životu
Pjesnici su čudan svijet – vole se igrati. Njihova najljepša igra je pjesma, a njihove najljepše igračke su riječi. To su njihove lego kocke. Kad ih slože, eto, pjesme. Nikada se ne mogu dva puta posve isto složiti. Igra nikada nije ista. Pjesma je uvijek drukčija. Uvijek nešto novo iz života odgoneta. Uvijek iznenađujuće uči životu.
Da je igra djetinjstva najvažnija među svim važnim stvarima koje odrasli prečesto ne umiju vidjeti, kamo li osjetiti, iako im se pred očima odigrava, da je igra znak kojim djetinjstvo upućuje posve shvatljive poruke odraslo dobu, vidljivo je iz prvih stihova, a prvi stihovi u pjesmi, prve složene lego-riječi, su i one najvažnije, one su kaplja zagonetke koju će pjesnik pjesmom odgonetnuti. U toj igri koja će se igrati sve je na svom mjestu, sve je logično. Jedan od zaigranih je mačak, i, pošto je on tu, logično je da negdje mora biti i miš, a kako miš voli brašno bit će gdje je brašno, brašno će biti u mlinu, mlin će biti na rijeci – sve je savršeno logično. Logično je i to što se igraju mačak i Ivica. Jer ova igra se nastavlja na igru koja se prije nje igrala, na igru u kojoj je bio neki mačak u čizmama i na igru u kojoj je bio neki Ivica (koji, evo, može bez Marice). Igra se uvijek na igru nastavlja, početak joj se ne zna, a kraj joj se ne sluti. Nastavlja se na igre u kojima su lego riječi bile složene u bajku na kojoj se pjesnik Mačka u trapericama, kao i mnogi drugi, učio i životu i čarobnjačkom slaganju riječi. A logično je da se na početku kazivanja igre kaže: Bio jednom jedan mačak. Nije bio nego jeste, jer sve bajke počinju sa bio jednom i jer je u svim bajkama, barem za djecu, sve zaista sve stvarno, sve jeste (pa i u Mačku u trapericama koji je koliko pjesma, koliko igrokaz u stihu, toliko i bajka). Zato što je dječiji svijet stvaran, što je bajka stvarna (ma koliko i jedno i drugo bilo nestvarno), sve je u njima stvarno.
Iako je u naslovu mačak u trapericama, ipak u igri najvažnije mjesto ima dječak sa svojim snovima i svojim protestom protiv stvarnosti u kojoj će nestati svijet njegova djetinjstva koje je u nesporazumu s odraslošću. Pjevati o djetinjstvu, naročito o onome pred čime ono ostaje zbunjeno i začuđeno, nezamislivo je ne pjevati o ljubavi. Mačak u trapericama i u njemu zaigrani uče nas još o ponečem što je važno naučiti, pokušajmo odgonetnuti što, zamislimo se još neiskoračenim iz djetinjstva, dokučit ćemo i te preostale tajne, pjesniku tako bliske da ih je morao, često jezikom djetinjstva, u pjesmu pretočiti, pjesmu koja je jednako toliko i bajka i mala drama u stihu.
Zejćir Hasić
