O PREDSTAVI
Spremili smo za vas predstavu po poznatoj bajci velikog pripovjedača bajki Hansa Kristijana Andersena. Ova veoma lijepa i čarobna bajka nosi divan naslov „Kresivo“. Danas vjerovatno mnogi od vas nikad nisu ni vidjeli kresivo i ne znaju čemu služi, ali ja ću vam reći. Kresivo je jedan zanimljivi starinski predmet koji stvara iskre. Uz pomoć tih iskri u davnim vremenima ljudi su dobivali vatru. Glavni junak u našoj lutkarskoj predstavi je mladi vojnik koji traži svoju sreću.
Na početku priče on misli da je sreća skrivena u novcu. Uz pomoć Stare vještice naš Vojnik dobija puno novca, ali uskoro postaje svjestan da novac ne donosi sreću čovjeku. Uz pomoć iskri starog kresiva on poziva Velikog psa – čuvara skrivenog blaga, a Veliki pas pomaže Vojniku da nađe i put do srca lijepe Princeze. Tako se od iskre kresiva rađa jedna prava i čista ljubav. Nadam se da ćete se dolazeći na našu predstavu radovati dok gledate kako naši glumci i lutke doživljavaju probleme u situacijama u koje su uhvaćeni junaci bajke. Naša je predstava posvećena je blistavom umu velikog danskog pisaca Hansa Kristijana Andersena, čiju 105. godišnjicu od smrti ćemo obilježiti u aprilu 2010.godine.
Njegova su sjajna djela prevedena na više od 80 jezika i bila su nadahnuće za stvaranje mnogih slika, filmova i pozorišnih djela. Andersenove priče za djecu, kojih je više od 150, označili su ga kao jednu od najvećih figura svjetske literature. Kresivo i druge njegove bajke bacaju iskre i pale vatre humanosti u ljudskih srcima.
Slavčo Malenov – autor adaptacije i reditelj
AUTORSKI TIM
Režija: Slavčo Malenov
Dramatizacija: Slavčo Malenov
Jezička obrada: Nedžad Maksumić
Lutke i kostimi: Silva Bačvarova
Scenografija: Vasil Rokomanov
Izrada lutaka: Petar Čekurov, Snežana Grkova, Ganka Kirilova i Elizabet Zabunova.
Izrada dekoracije: Rumen Benkovski, Valja Germanova i Petar Čekurov
Muzika: Vladimir Džambazov
Majstor zvuka i svjetla: Amer Ćatić
Majstor scene: Mirsad Bijedić
IGRAJU
Igor Vidačković – Vojnik
Diana Ondelj Maksumić – Stara Vještica, Gostioničarka, Kraljica
Sergio Radoš – Veliki Pas, Lukavi, Dželat
Nedžad Maksumić – Debeli, Kralj
Nermina Denjo – Princeza
RIJEČ KRITIKE
Magija lutkarskog prostora
U ovoj predstavi glavni protagonisti jesu stari bajkovni poznanici – Princeza i Vojnik. Vojnik nema u sebi ničega ratobornog, on je «običan vojnik», kako sam za sebe kaže, siromašni lutalica koji će, kroz svoja lutanja, sresti još jedno staro bajkovno lice – Staru vješticu. U ovom susretu se nalazi glavno čvorište scenske radnje: Vračara ga upućuje tamo gdje će se domoći ogromnog zlata, postati bogat i, time, okončati svoja lutanja. Ali, istovremeno, mora ispuniti određeni uvjet – mora pronaći Vještičino kresivo bez koga ona ne može izvoditi svoje vradžbine. Vojnik se nađe na mjestu gdje se nalazi blago, pronađe i Vještičino kresivo, ali priča dobiva novi obrt: Vojnik stiže u neko krajputaško svratište, neštedimice troši svoje blago i u svađi sa Vračarom neće da joj vrati njeno kresivo. U svratištu saznaje i za svoje krajnje poslanje: da u dvorcu pronađe Princezu i ostvari svoj krajnji cilj – ljubav. Pomoćnik u dosezanju tog cilja je Veliki Pas koji, svojom volšebnom snagom, dovodi Vojnika do Princeze ili Princezu dovodi njemu. U okviru te epizode u priču se uvodi još jedan motiv kojim se dinamizira radnja: Kralj i Kraljica koji se protive ljubavi jedne princeze sa jednim običnim vojnikom. Ali, kako to i biva, protivljenje će biti savladano i ljubav će stići do svoga punog otjelovljenja.
Artikulacija prostora lutkarskih postavki Slavča Malenova jeste ona začudna komponenta o kojoj bi trebali ispisati posebnu studiju. Ovakvu artikulaciju prostora Slavčo Malenov je postigao u saradnji sa scenografom Vasilom Rokomanovim čija je polazna stavka: osloboditi svoja prostorna rješenja bilo kakvog oslona u realnom prostoru , to je lutkarski prostor, izveden iz unutarnje ideje predstave i u kojem se linije kretanja lutaka utapaju u samu kompoziciju prostora za igru, u lutkarski prostor!
Donedavno u ovom teatru su bila samo četiri glumca – lutkara. Sada im se pridružio još jedan, mladi glumac, Igor Vidačković. On ima prijatan glas sa očuvanom djetinjom rezonancom, on ne mora podešavati svoj govornu aparaturu djetinjskom uzrastu, ne mora «doglumljavati», iz njegovog govora se oslobađa prirodna toplina koja ulazi u lutku. Njegova interpretacija ni jednog trenutka nije zazvučala disonantno u odnosu na igru ostalih aktera predstave koji su, već odavno, izoštrili svoj stvaralački profil i postali prepoznatljivi po tom profilu.
Nermini Denjo je povjereno tumačenje Princeze. Ona u svom govornom organu ima nešto od nepatvorene djetinjske mekote i tu mekotu je iskoristila da svojoj Princezi da nešto od snovitosti i time obogaćivala kontekstualni sloj predstave. Dianu Ondelj – Maksumić smo vidjeli u njenoj trostrukoj ulozi – tumačila je Staru Vješticu, Gostioničarku i Kraljicu. I svakom od tih likova, samo sa blagim glasovnim retušom, uspijevala je svojim likovima dati onu osobnost koje se mogla ugraditi u funkcionalni tok predstave. I Sergio Radoš je morao utrostručiti svoj angažman u predstavi: tumačio je Velikog Psa, Lukavoga i Dželata. Širina izgovorene fraze i tonska postulacija glasa su u punoj mjeri samjeravali svoju energiju i time svojim junacima davao nužnu ubjedljivost sa blagim humornim kadencama. Nedžad Maksumić je bio nešto «skromniji» u svojim angažmanima – tumačio je samo dva lika: Debelog i Kralja. On ih nije izvodio u prostore magičnog, tražio je one glasovne i motoričke formulacije kojima je obrubljivao ono što se zbivalo na sceni i bivao nekom vrstom dirigenta koji je sve individualne kreacije svodio u cjelinu, u skladno zvučanje.
Lutke je za predstavu kreirala Silva Bačvarova, koja se bavi i scenografijom, slikarstvom i pedagoškim radom. Za njen rad na lutkama je istaknuto da «ona sama oslikava svoje lutke, koje se odlikuju nježnom ljepotom i izuzetnošću». Sve smo to mogli prepoznati i u ovim lutkama na sceni Lutkarskog teatra u Mostaru. Glazbu je za predstavu osigurao bugarski kompozitor Vladimir Džambazov.
Vojislav Vujanović
