O PREDSTAVI
Za naše male gledaoce i njihove roditelje spremili smo ovu divnu englesku bajku. U njoj se govori o ljepoti. Ljepoti za kojom svi ljudi imaju potrebu, ali ona sve više nedostaje u našim životima. Želimo pokazati djeci da čovjekova ljepota ima dvije posebne strane: ljepotu lica, koja se vidi izvana i ljepotu duše, koja se osjeća samo srcem. Fizička ljepota je jedan uzbudljivi fenomen. Ona je izvor mnogih i različitih osjećanja. Neki žele da se približe ljepoti da bi se oduševili njenom čarolijom, drugi traže da nad njom vladaju, dok su treći ljubomorni, mrze ljepotu i hoće da je unište.
Ova bajka krije u sebi veoma zanimljive momente i daje mnogo mogućnosti za scenske interpretacije. Ima puno koloritnih i zanimljivih likova, koje glumci sa lutkama mogu fino oblikovati. U našoj priči će djeca vidjeti lijepu princezu Anu i njenu polusestru dobru i srdačnu princezu Kejt. Upoznati će također samozaljubljenu ljubomornu Kraljicu i strašni lik stare Pilićarke. Njima će možda biti smiješan slab karakter Sretnoga princa, koji stalno mrmlja i strada zbog svog brata, Lijepoga princa. Naravno, gledaocima će se dopasti i Mala vila, slatka plavokosa djevojčica, koja sanja da brzo poraste.
Svi ti likovi su, kao i čitava predstava, divan poklon Pozorišta lutaka djeci Mostara, sa jedinom porukom: Da cijene i sačuvaju ljepotu u svom životu!
Slavčo Malenov, reditelj
AUTORSKI TIM
Dramatizacija i režija: Slavčo Malenov
Prevod sa bugarskog: Predrag Bjelošević
Scenografija i kreacija lutaka: Vasil Rokomanov
Muzika: Malen Malenov
Izrada dekoracije i lutaka: Snežana Grkova, Marijan Sejkov, Rumen Benkovski, Ganka Kirilova, Fatema Nikolova, Vanja Stoilova
Tehničko vođstvo: Amer Ćatić
IGRAJU
Diana Ondelj Maksumić – Princeza Kejt, Kraljica
Nermina Denjo – Princeza Ana, Kraljica, Mala vila
Nedžad Maksumić – Sretni Princ
Sergio Radoš – Lijepi Princ, Pilićarka
RIJEČ KRITIKE
Scenografija je dovedena do začudnog: na sredini scene postavljen je drveni konstrukt apstraktnog skulpturalnog određenja sa prepletom dinamičkih linija, koje iz nekog svog imaginarnog središta, smještenog negdje u samom podnožju, kreću u prostor, dajući mu materijalno određenje, ali bez zaustavljanja unutarnjih kretanja u definiranju nečega što se podaje samo doživljavanju magičnog, pa, možda, i nečega spiritualnog. Konstrukt ili kompozicija ili skulptura oslobađa iz sebe kinetičku energiju koja se rasprostire na sve strane, a modelira se ili iz kružnog kretanja konstrukta ili u vidu klackalice ili vidom preformulacija odnosa elemenata i linija.
S njime se može sve: beskrajna traka putovanja, bez kojega i nema bajke, enterijeri carskog dvora, formulacija horizontala odnosa između sestara – princeza, odnosa zgusnute plemenitosti i ljubavi, oblikovanje kaskade, donje i gornje ravni, kao principa zlosti (odnos između Carice – majke i pastorke Ane), oblikovanje dubine u kojoj jedan princ boluje a drugi za njim tuguje, dok iz podnožja odjekuje mukli glas gatare, pakosne vještice, koja svojim eliksirima zagađuje čovjekovo obitavalište. Lutke se kreću uspostavljenim silnicama koje simboliziraju moć plemenitosti, ulaze u međuprostor gdje se modeluje sama priča. A glumci, njih četvoro, opčinjeni nabojem plemenitog, što ga nosi u sebi sama priča, sve to preobražavaju u zamamnost igre.
Vojislav Vujanović
