fbpx

Razgovor sa našim glumcem i rediteljem za “Dnevni list”!

INTERVJU Nedžad Maksumić: Radost igre publika i stručna kritika moraju osjetiti

Pozorište lutaka Mostar jedan je od najnagrađivanijih teatara u gradu na Neretvi. Bilo je to povodom da razgovaramo s dugogodišnjim istaknutim članom tog pozorišta – ovih dana ovjenčanim nagradama – Nedžadom Maksumićem

Sa 18. međunarodnog festivala profesionalnih lutkarskih kazališta za djecu „Lut Fest 2017.“ održanom početkom listopada u Istočnom Sarajevu, vratili ste se, Vi i kolege, s dvije nove nagrade. Koje?

– Nakon što smo početkom svibnja na 3. sarajevskom Festivalu dječje umjetnosti (FEDU) za predstavu „Princ iz moje ulice“ dobili nagradu za najbolju režiju, s istom predstavom smo se okušali i na upravo završenom „Lut Festu“. Ovoga puta osvojili smo dvije vrijedne nagrade. Ja sam nagrađen Specijalnom nagradom Stručnog žirija za kompletno osmišljen projekt predstave koju sam napisao, režirao i u kojoj igram jednu od uloga, a glumac u istoj predstavi Igor Vidačković dobio je Nagradu za animaciju za ulogu Princa. Predsjednik Stručnog žirija bio je proslavljeni lutkarski redatelj i pedagog Bonjo Lungov, šef Katedre za lutkarstvo na Nacionalnoj akademiji za kazalište i film u Sofiji, u Bugarskoj. Dobiti nagrade iz ruku takvog autoriteta u lutkarskoj umjetnosti naravno da je veliko priznanje i radost.

Čime objašnjavate veliki uspjeh predstave „Princ iz moje ulice“?

– Ova predstava je sretan spoj mostarskih kreativnih potencijala, jer osim nas iz Pozorišta lutaka, mene kao pisca i redatelja, te našeg, izuzetno kvalitetnog, nadarenog i ujednačenog, glumačkog ansambla, u radu na predstavi značajan i nezamjenjiv doprinos imali su i naši prijatelji i suradnici. Prije svih, akademska umjetnica Ivana Radić, tvorac i kreator kompletne vizualne slike ove predstave, svih lutaka, scenografije i kostima, kao i izuzetno dojmljivog plakata. Uz nju, mostarski multiinstrumentalist i glazbeni producent Atilla Aksoj stvorio je svu glazbenu podlogu predstave, sve songove koji nas, uvijek iznova, nadahnjuju da igramo sve bolje i da se predano, pri svakoj izvedbi, posvetimo predivnoj umjetnosti lutkarstva. Tu našu radost igre publika i stručna kritika moraju osjetiti i zajedno s nama odživjeti ovu predstavu. Tema predstave je „vršnjačko nasilje“, svakako teška i komplicirana tema, ali mi smo pokušali da je ispričamo lutkarskim jezikom, igrom, skoro pa terapijski. Htjeli smo djecu ohrabriti i pokazati im da se i takvi problemi mogu riješiti, ako o njima progovore i, uz pomoć odraslih, suprotstave se nasilnicima.

Kakve dojmove nosite s Festivala?

– Ovo je bio već osamnaesti „Lut Fest“ i mi iz Pozorišta lutaka Mostar, kao redovni sudionici, svjedoci smo njegovog odrastanja, stasavanja i sve kvalitetnijeg postojanja. Na ovom Festivalu u natjecateljskoj konkurenciji su, osim onih najboljih europskih, sve češće i predstave sa drugih kontinenata. Cijeli festival, sve ove godine, izuzetnom posvećenošću, vode Vitomir Mitrić i njegova kći Aleksandra, tako da iz te obiteljske manufakture svi sudionici, glumci-lutkari, dobivaju mnogo pažnje, ljubavi i, što je najvažnije, otvorenog srca. Kvaliteta svih predstava je izazov za nas, jer je veoma važno odmjeriti svoje kreativne dosege sa najboljim predstavama iz cijelog svijeta. Tek tako možemo saznati gdje nam je mjesto i je li se isplatio sav trud koji smo uložili u nastanak naših predstava.

Kako rekoh na početku, Pozorište lutaka Mostar je među najnagrađivanijim teatrima u gradu na Neretvi. Prisjetite se najvećih uspjeha vašeg kazališta.

– Bilo je toga mnogo. Mi smo samo skromni nastavljači brojnih uspjeha naših starijih kolega, koje su desetljećima prije zadnjeg rata „harali“ lutkarskim scenama Europe i osvajali nagrade gdje god bi se sa svojim predstavama pojavili. Ipak, i naša generacija lutkara osvojila je mnogo toga i pronijela ime našeg grada širom svijeta.Svakako smo najnagrađivanija teatarska kuća u našem gradu, a sigurno i među najnagrađivanijim u cijeloj zemlji. Samo u posljednjih nekoliko godina osvojili smo 44 nagrade na domaćim i međunarodnim festivalima. Među njima valja izdvojiti dva Grand Prixa za najbolju predstavu, za režiju, više specijalnih nagrada za ukupan stvaralački doprinos i umjetnički dojam, zatim brojne glumačke nagrade za naše odlične glumce-animatore, nagrade za najbolju kolektivnu igru, nagrade za najljepše lutke, za najbolju scenografiju, nagrade dječjih žirija i što sve ne. Međutim, svaki lutkar će vam reći da je najveća nagrada i najveća radost grleni smijeh i glasni pljesak naše najvjernije, najmlađe publike.

Velika imena iz svijeta lutkarstva surađivala su u predstavama Pozorišta lutaka…

– Da. Mi smo početkom ovog stoljeća trebali donijeti odluku hoćemo li u Pozorištu lutaka raditi mnogo i osrednje ili nešto manje i vrhunski. Opredijelili smo se, na sreću, za ovu drugu opciju i počeli pozivati da rade sa nama ona imena lutkarskih stvaratelja koja su bila ponajbolja na ograničenom tržištu lutkarske umjetnosti. U njih smo gledali sa strahopoštovanjem, kao u nedostižne idole. Od njih smo mogli naučiti više, otkrivati tajne zanata i radovati se procesu rada. Naučili smo uživati u svakoj probi, uvijek iznova u svakoj predstavi. Kroz naše Pozorište prošli su Ivan Conev, Elzbieta Eysimont, Wojciech Wieczorkiewicz, Slavčo Malenov, Todor Valov, Robert Waltl, Jaroslaw Antoniuk, Aleksej Ljeljavski… sa svim svojim saradnicima, scenografima, kreatorima lutaka, koreografima, glazbenicima… i mi smo rasli s njima. Učili i mnogo toga od njih naučili. Došli smo do točke kada možemo napraviti predstavu, poput „Princa iz moje ulice“, koja je potpuno mostarska i koja osvaja nagrade na međunarodnim festivalima. Znači da se naš dosadašnji trud počeo isplaćivati.

Što je to, kakva magija, koja i odrasle i djecu dovodi u lutkarski teatar?

– Lutkarstvo je odavno prestalo biti samo umjetnost za djecu. Suvremeno lutkarstvo se, sa istim žarom, obraća i odrasloj publici. Lutke mogu sve ono što glumac ne može, ne postoji ništa što lutka nije u stanju postići: i letjeti , i ploviti , i plivati , i roniti , i putovati kroz prostor i vrijeme u tren oka. Prevrtati se i rastavljati, i sastavljati. Uvijek iznova iznenaditi publiku svojim brojnim mogućnostima. Može govoriti o ozbiljnim i teškim temama, a može i razveseljavati i nasmijavati svojom trapavošću i nesavršenošću. Lutka je, ako se koristi promišljeno i vješto, svemoćna. Možemo reći kako je,kad je pravilno vođena, „lutka – ideal glumačke vještine“.

Ove godine slavite 65. obljetnicu. Na koji način? Što izdvojiti iz duge povijesti teatra kojemu ste dugogodišnji član?

Velika je odgovornost koju pred nas stavlja ovaj veliki jubilej.Proslavit ćemo ga velikom izložbom u Centru za kulturu Grada Mostara, na kojoj ćemo pokušati pokazati sve naše faze razvoja, brojne naše uspjehe i, posebno, uskrsnuće Pozorišta lutaka poslije zadnjeg rata, kada smo morali krenuti od nule, iz razorene zgrade, s potpuno novim, mladim ansamblom, i ponovno pokušali doseći rezultate naših prethodnika. Tih poslijeratnih dvadeset godina su bile hod po mukama obnove, ali i svakodnevno narastanje, uz predani rad i potpunu posvećenost svom poslu i svojoj umjetnosti. S radom će, ovih mjeseci, početi i Dječja lutkarska radionica u kojoj će djeca iz mostarskih osnovnih škola napraviti svoju lutkarsku predstavu. Osim toga, biće izdan i CD sa najljepšim songovima iz naših predstava. Bit će tu i nekoliko gostovanja naših prijateljskih kazališta. Najvažnija je, naravno, naša nova premijera „Punim jedrima!“, koju će, prema tekstu Teodore Popove, u studenom i prosincu ove godine, režirati mlada i iznimno talentirana bugarska redateljica Elitza Petkova.

Kažite nam nekoliko riječi o vrsnom ansamblu kazališta. Nedostaje li vam kadrova?

– Rekao sam već da je ovaj glumački ansambl rastao i stasao zajedno sa uskrslim Pozorištem lutaka. Dugo godina bilo nas je samo četvero: Diana Ondelj Maksumić, Nermina Denjo, Serđo Radoš i ja. Zadnjih desetak pridružio nam se i naš najmlađi član Igor Vidačković. Ako shvatite da na repertoaru održavamo petnaestak predstava, možete zamisliti koliki neprekidni napor to zahtijeva. Mi se ne smijemo razboljeti. Na sreću, ovih dana treba nam se pridružiti i nova kolegica, mlada diplomirana glumica sa sarajevske Akademije, Fatima Mima Kazazić. Mi smo njeni najveći navijači i jedva čekamo da stane na našu scenu i, barem dijelom, nas odmijeni. Voljeli bismo zaposliti još barem dvoje glumaca i pružiti im šansu, ali to najmanje zavisi od nas. Sredstva za kulturu u ovakvom Mostaru nisu baš velika, tako da je svaka nova glumačka plaća pravo čudo.

Kakvi su planovi teatra za sezonu koja je tek počela?

– Spomenuo sam već novu premijeru „Punim jedrima!“, zatim nam dolazi tradicionalna Novogodišnja predstava, pa premijera „Ježeva kućica“ novoosnovane Lutkarske radionice, dvije serije predstava za djecu osnovnih škola Mostara, jesenja i proljetna… Postoji mogućnost za gostovanje u Češkoj, za sada u Pragu i Brnu, potom putovanja na nove festivale, domaće i međunarodne, igranje naših predstava u zemlji i inozemstvu… Planova je mnogo, a dosta toga zavisi i od financijske podrške Grada.

Objavili ste nedavno novu knjigu. Trpi li Nedžad Maksumić-pisac zbog prevelikih obveza Nedžada-glumca?

– Gluma je, zasigurno, najjavniji mogući posao. Pred publikom ste potpuno nezaštićeni i ogoljeni i samo vas zrno talenta, ako ga, kojom srećom,posjedujete, spašava od potpune katastrofe i nervnog sloma. S druge strane, pisanje je težak, usamljenički rad. Dok pišete, sami ste sebi i sudija i optuženi, i obrana i tužitelj, i svjedok i žrtva i zločinac. Ja glumim jer moram , i pišem jer moram. Samo to znam raditi. Ne volim misliti da nešto trpim, ni kao glumac i redatelj, ni kao pisac. Razdijelio sam sebe (šizoidno, zar ne?), na dnevnog, javnog, blagoglagoljivog i naizgled samouvjerenog glumca i redatelja i na onog drugog, noćnog, nesigurnog, zamišljenog i usamljenog pisca. Srećom, u svemu tome imam podršku moje Diane, koja je i sama, poput mene, zaražena radošću stvaranja, i naše kćeri Korane, koja odrasta u takvoj atmosferi. Njih dvije su dobrovoljni taoci moga stvaranja, već podobro zahvaćene stockholmskim sindromom. Ovih dana iz tiska treba izići moj autobiografski roman „Treće lice jednine“, posvećen upravo Korani, koji je nastajao punih pet godina, iz noći u noć, i koji, nadam se, barem dijelom, može objasniti toliku moju podvojenost, razloge mog stvaranja i moje dvostruke ličnosti. Nadam se da će čitatelji tog romana imati milosti za mene.

Razgovarala: Vesna Hlavaček

Did you like this? Share it!

0 comments on “Razgovor sa našim glumcem i rediteljem za “Dnevni list”!

Comments are closed.