Putovanje predjelima nježnosti

Pozorište lutaka u Mostaru već godinama je prepoznatljivo po tome što njeguje kod nas nepravedno zapostavljenu formu teatarske igre, koja je opet po svojim osobinama takva da možda u najvećoj mjeri računa na publiku, odnoso žive ljude koji su, između svega ostalog što jesu, i bića mašte.

Upravo takva je i predstava “O nježnosti” koju je režirala Ines Pašić, mostarska rediteljica velike i dugotrajne karijere, kojoj je, pomalo čudno, ovo prva režija u njenom rodnom gradu. Ines Pašić je svoj pozorišni život posvetila istraživanju granica pozorišne umjetnosti, i to onih granica koje su definirane tijelom, pokretom, scenskom uslovljenošću glumca s jedne strane i granica koje se na različite načine manifestiraju kod recipijenata čije je percepcija scenske igre često omeđena onim pozorišnim kodovima s kojima se najčešće susreću, što je potpuno prirodno. Kada se ona igra graničnim stanjima požljivo gradi i ako se uspije artikulirati kao jedinstveno biće pozorišne predstave onda imamo predstavu kao što je “O nježnosti”.

Glumačka podjela sačinjena od troje glumaca (Igor Vidačković, Nina Popović, Ali Kamer Aksoy) pokazala je raznovrsnost svog talenta kao i izuzetno važnu disciplinu u igri bez koje bi teško bilo moguće dosljedno ispoštovati ono što je rediteljski koncept, vizija, okvir ili ideja predstave “O nježnosti”.

Od samog početka predstave jasno je da će se ona graditi kombiniranjem različitih glumačkih i teatarskih tehnika (gluma, pantomima, animacija predmeta itd.). Tako počinje uzbudljivo putovanje predjelima nježnosti, a sve ono što se događa na sceni izuzetno lako gledatelja unosi u emociju koja svojom neobičnom energijom stvara svaka nova stanica ovog teatarskog putovanja. Ta lakoća sasvim sigurno ima veze i sa nepretencioznošću bilo kojeg elementa ove predstave, sa očiglednim povjerenjem u teatar i povjerenjem u potencijal koji pozorišna umjetnost glumcima i publici nudi, a koji je zapravo mogućnost da se u prostoru u kojem se događa teatar i u vremenu u kojem se to događanje odvija mašta i stvarnost zamijene mjesta. Tako postavljanje stvari preduslov su koji je bio neopodan da bi ova predstava bila ono što jeste: iskrena, istinska, čista igra. A ta igra ono je što se nalazi u suštini bića teatarske umjetnosti.

Dramaturška struktura predstave “O nježnosti” ne prati pravolinijsku naraciju, već se igra fragmentima, pojedinačnim slikama koje se postavljaju u uzbudljiv međuodnos iz kojega onda proizilazi atmosfera predstave koja je zapravo toliko slična atmosferi sna. Uspjeh je to svih koji su radili na ovoj predstavi, a naročito onih koji igraju, jer zadaci koji su bili pred njima očito su bili vrlo zahtjevni, a lakoća sa kojom igra teče (posmatrano iz gledališta) dokaz je da su ti zadaci obavljeni i više nego uspješno.

Pozorište lutaka u Mostaru ovom predstavom pokazalo je da iako je mala kuća, skromnih materijalnih kapaciteta, ono ipak jeste biser bosanskohercegovačkog pozorišnog života. Bez obzira na to što se predstave poput „O nježnosti“ na našim scenama rijetko dogode, valja napomenuti da to nimalo nije slučajno, jer one se zapravo i ne mogu svugdje dogoditi, za njih se mora godinama graditi ambijent specifične posvećenosti i ljubavi prema teatru. Ova kuća to očigledno ima i zbog toga je za savremeni bosanskohercegovački pozorišni život od izuzetne važnosti.