Postoji kod nas u našem regionu jedno uvriježeno pravilo da je lutkarska umjetnost prije svega namijenjena djeci. Samo po sebi to nije nikakav problem jer ona između ostalog i jeste namijenjena njima i njihovom doživljaju svijeta i percepciji. No ona zbog toga nije infantilna već univerzalna umjetnost. Dakle, jednakovrijedna za sve. Tako i za odrasle.
Djeca nisu naivna, treba im uvijek prilaziti s poštovanjem. Najmanje je njima do filmske fabule kada su u pozorištu, jer što se dalje zbilo samo bliži kraj priče. Podsjetimo se vlastitih igara i prvih dodira s pričama – cijenili smo prije svega atmosferu, doživljaj, repeticiju, dugo zadržavanje u priči, prisustvo – onoga koji nam priču čita i koji se zajedno s nama igra. Biti dijete znači početi s umijećem pripovijedanja i unijeti ga u vlastiti okvir pozorišta i scene. Kada su djeca mirna na predstavama, to ne znači da im je dosadno ili su super odgojena – šute jer ne žele da ih bilo šta omete.
Lutkarstvo je kolektivna umjetnost poput sestrinske umjetnosti glume koju u sebi i uključuje, ali je na istoj ravni sa plesom, mimom i pantomimom, fizičkim teatrom, cirkusom i s njima, posebno u suvremenom lutkarskom izričaju – u pravilu surađuje, izmjenjuje oblike i iskustva i raste. Ponekad je i napornija i teža jer osim vremena u vlastitom tijelu treba pokrenuti i ono – lutke. Upravo je materijal, njegovo oživljavanje i baratanje njime odvajaju od nečega što bi u sebi i pomišljalo na letargiju. Jer tko ima vremena za bilo što ako ne diše, ne radi transfer, ne oživljava materijal komunikacijom između dvaju volja, te onom sa partnerima? Stoga se ova umjetnost animacije ne razlikuje bitno od umjetnosti npr. jednog urarstva, filigranska je, precizna, a od najljepših pokreta – jednostavno zvoni paralelno sa izgovorenom riječi. Ako se napravi kako treba, ne može biti nego i jedino – holistička.
U novoj predstavi Pozorišta lutaka Mostar – nazvanoj Bajka o izgubljenom vremenu, glavni junak predstave je vrijeme. I to ne bilo koje vrijeme, već štoviše glas vremena nazvan Gospodin Vrijeme. Njega loše posjeduje i razumije dječak Petja, glavni nositelj radnje. U avangardnoj bajci Evgenija Švarca Petja je jedan od dječaka koji ne čine ništa sa sobom i bivaju začarani zbog lijenosti, ali u tekstu i režiji Tamare Kučinović, dramskoj adaptaciji Nikše Eldana, te jezičkoj adaptaciji Nedžada Maksumića, Petja je taj koji oklijeva i svojom slabom voljom i malim kukavičlukom izaziva vrijeme. Ne radi se samo o dječaku i djevojčici čije likove vidimo i kroz čiju je međusobnu potragu ispostavljena fabula, već više o razvojnim stanjima ljudi, njihovim personifikacijama. Nisu li tako i stvarni ljudi koji odustanu od srca i njegovog sadržaja upravo oni koji naglo – ostare? To se može dogoditi u bilo kojoj dobi, a ovdje je predstavljeno kroz nestašne zagonetke učitelja vremena. On će ih naučiti da pitanja ljubavi nisu pitanja vremena već pitanja srca. Petjino srce i srce njegove prijateljice Stasje naglo stare i razilaze se što ima posljedicu na njihova tijela koja se iznenada nađu zarobljena u poznim godinama. Predstava se izvodi igrom stolnih lutaka čija fantastično enormna i ritmizirana količina pokreta stvara određeni kontrapunkt brzom protoku vremena iz priče. Za razliku od vremena redateljica Kučinović ne žuri nikuda. Napunila je prostor scenskim znakovima kao malo tko u mostarskom poslijeratnom lutkarstvu do sada i pobrinula se da se svaki od njih razvije do kraja. Pažljivo se zadržava na svakoj od tematskih stepenica, do kraja ih izvodeći i ostajući dosljedna apstrakciji jednog vremena. Upravo ovo stvara zanimljiv kontrapunkt u predstavi u kojoj ritmizirani pokreti sata na trenutak zaustavljaju fabulu. Isto tako njihova srca nestaju u transfigurativnoj sceni poput krijesnica gdje je početak jedne neobične tuge izražen vrlo lijepim kaligrafskim potezom svjetla u zraku. Možda bi bilo bolje nazvati ove lutke u šali satnim lutkama, koje je s velikom sigurnošću i mobilnosti napravila Alena Pavlović jer okosnicu scene na kojoj se radnja izvodi čine upravo kazaljke sata. Pri ulasku u pozorište vidimo samo jednu minimalističku konstrukciju koja podsjeća na stol. No to je samo papir na koji će se uskoro nanijeti bogata nit tkanja sastavljena od pokreta. Na prvi pogled vidjeti satne kazaljke u predstavi o vremenu možda djeluje kao pretjerano podcrtavanje, međutim kada odmah zatim krene vrlo precizno kretanje sata na kojemu se dešavaju Petjina putovanja i transformacije i osvjetljenje udaljenog lica nad radnjom, prostor se začudno ispuni. Ovdje harmonijska distanca Atille Aksoja snimljena većinom oko zvuka postaje posebno funkcionalna dočaravajući protok vremena i Petjino jurenje na kazaljkama sata odlično kroz zvuk.
Podmlađeni i neobični ansambl kojemu je zbog nesretnih okolnosti nedostajalo dvoje ponajboljih glumaca dobro se držao. Neupitno je sjajno kako su čak s dvije novakinje podigli nivo discipline u tako kratkom vremenu i prilagodili se zadacima u ovako ambicioznom rasporedu. Stolne lutke su jako komplicirane zbog svoje strukture vođenja, gdje se zbog preciznosti pokreta na jednoj lutki često nađu i tri osobe, ali bilo je vidljivo da su se svi prilagodili i da su posebno u kolektivnom ritmu jako usklađeni. Tamara Kučinović kako sama kaže puno toga polaže u početku na samo disanje što je svakako dovelo do kvalitetne ritmizacije ansambla. No, i u ovoj konstrukciji svakako ima dijelova koje će trebati još razigrati i na njih obratiti pažnju. Zamjerke se uglavnom odnose na preciznost koja u nekim dijelovima opada. Posebno u sceni kada Petja razgovara s glasom vremena koji je tu u knjigama koje lebde – vizualni jezik vremena dobija neke na moment nerazumljive ritmove. Isto tako u sceni razgovora na klupi sa bakom u parku dosta izvedbene energije ostaje izvan lutke i potrebna je nešto bolja kontrola impulsa i njihov veći transfer u lutku. Što se tiče muških glasova koji dominiraju u predstavi oni u svakom trenutku trebaju biti razgovijetni, precizni i razigrani, svaki u svojoj harmoniji, jer se bilo koja nerazgovijetnost ili nerazgibanost odmah čuje.
No, bez obzira na sve ovo Tamara Kučinović napravila je predstavu koja je pravo malo pozorišno estetsko čudo i koja može i treba poslužiti i kao odličan primjer univerzalne slike lutkarstva danas kakvo ponovo jača i pokazuje se na suvremenim susretima i festivalima, ali i kao podsjetnik na to da se granice lutkarstva neprestano pomiču i da je u njemu isto tako kao i u ljubavi važna sloboda povezana sa voljom. Lutkarstvo ima svoj instrument isto kao i klasična muzika npr. Violinu koja ako se ne vježba svaki dan postaje nenaštimani izvor frustracije. Treba ga uzimati u ruke svakodnevno i van okvira proba zgotovljene predstave jer ono što su kod muzičkog instrumenta žice ili tipke to su ovdje ruke, prsti ili često čak parovi krila. Treba disati, vježbati ruke i sklad donjeg i gornjeg dijela tijela i sve ovo uskladiti s prirodnim i smislenim glasom. Treba osjetiti radost vježbe. Ovakva predstava uz estetski poticaj viđenog ostaje i daljni izvor znatiželje, istraživanja, novih predstava i jednostavno rečeno – radosti igre.
Ronald Panza
0 comments on “Kritički osvrt na predstavu Bajka o izgubljenom vremenu”