Premijera predstave “Žena Jevrejka”

U Pozorištu lutaka u Mostaru, nakon dugih priprema, počinje sa radom Večernja scena. Na njoj će, svake godine, biti pripremljena jedna predstava za odraslu publiku.

U srijedu, 12. jula u 20 sati, Večernja scena bit će otvorena premijerom predstave „Žena Jevrejka“ inspirisanom jednočinkom iz djela Bertolta Brechta „Strah i bijeda Trećeg Rajha“. U predstavu su interpolirani i dijelovi iz romana „Baraba“ i „Sibila“ švedskog nobelovca Pera Lagerkvista. Dramaturgiju ovih tekstova i režiju predstave potpisuje Nedžad Maksumić, umjetnički direktor i dugogodišnji glumac ove teatarske kuće.

Scenografiju i kostimografiju predstave uradila je Sabina Trnka, a autor scenske muzike je Atilla Aksoj. U predstavi igraju članovi glumačkog ansambla Pozorišta lutaka: Ena Husić, Lejla Pajić, Tarik Bajramović, Ali Kamer Aksoy, Diana Ondelj Maksumić i Serđo Radoš.

Ovaj dramski komad govori o zločinu nečinjenja, u vremenima uvođenja rasnih zakona u Njemačkoj, tridesetih godina prošlog vijeka. Ali, u ovakvoj dramaturškoj obradi, ovaj tekst postaje savremen i svevremen, i u njemu se mogu prepoznati sve žrtve progona u svim vremenima progona. Krivica visi ne samo nad onima koji zločine čine nego i nad onima koji ih šutke promatraju.

Premijera predstave „Žena Jevrejka“ organizovana je u sklopu kulturne manifestacije „Mostarsko ljeto 2023“, a prva repriza predviđena je za 19. juli ove godine u 20 sati.

Zašto „Žena Jevrejka“ u Pozorištu lutaka u Mostaru?

Predstava klasičnog dramskog predznaka u Pozorištu lutaka? Večernja scena? Otkuda to?

Dugo smo se kolebali da li da uđemo u ovu avanturu. Ali, naše Pozorište je odjednom bilo blagoslovljeno dolaskom nekoliko mladih i talentovanih glumaca, cijele grupe skoro odjednom, generacijski bliskih, sa velikom željom da rade mnogo, raznovrsno i da rade ono što ih se stvarno tiče. Podržani su od iskusnijih kolega, koji imaju prilično iskustvo u radu u klasičnom dramskom pozorištu. Neki od tih mladih ljudi, tek izašli sa Akademije i naviknuti na takav repertoar, pristali su i  odlučili da pokušaju. Pojavila nam se nenadano rupa u kalendaru, a raditi uvijek treba,  i „gdje ima volje, ima i rezultata“. U vrelim mostarskim danima juna i jula ove godine polako i sa stvaralačkim oduševljenjem je nastajala naša „Žena Jevrejka“. Probe su bile prava svetkovina teatra.

Lutkarstvo, barem ono kvalitetno, već odavno nije samo animacija i posuđivanje glasa lutkama, nego je u stalnoj potrazi za novim formama i novim oblicima izražavanja. Radeći na ovoj predstavi pokušali smo proširiti vlastite vidike, steći nova iskustva, zaposjesti nove predjele mašte. Animirati vlastita tijela, a ne tijela lutaka i govoriti iz sebe, a ne kroz lutku. Za promjenu, za ugodno osvježenje duše.

Lutaka se nikada odreći nećemo, uskoro im se vraćamo (jedva čekamo!) jer lutkarstvo je naš prevashodni poziv, a do tada – neka živi Pozorište!

O predstavi

„Žena Jevrejka“ govori o vremenu nakon dolaska Hitlera na vlast u Njemačkoj i uvođenja rasnih zakona, tridesetih godina prošlog stoljeća.

Ovu dramsku igru za dva glumca najbolje je definisati kao komad o odricanju od ljudskosti za račun „građanske korektnosti“. Upravo stoga, u adaptaciji tekstova koju sam uradio, neizostavno se, barem po mojem umjetničkom sudu, moralo naći mjesta i za, ovakvom dramaturškom viđenju vrlo bliske, dijelove iz dvaju kratkih romana švedskog nobelovca Pera Lagerkvista, „Baraba“ i „Sibila“, koji govore o krivnji zbog nečinjenja u vremenima i situacijama kada je baš „nečinjenje“ jednako činjenju zločina. Kolektivna odgovornost samo je zbir pojedinačnih i POIMENIČNIH odgovornosti. Samo pojedinačna i poimenična suprotstavljanja pokušajima kolektivizacije odgovornosti su način da se razobliče stvarni krivci i skine ljaga sa cijelog naroda. Ako narodi ne pronađu ili ne prepoznaju među sobom one koji su na to spremni, onda zaslužuju ljagu kolektivne krivnje i posljedice kolektivnog moralnog poraza. Količina stida poslije svega jednaka je količini ukupne nevinosti.

Krivnja svakog pojedinca je ona koju nosi u sebi i sa sobom, vidljiva na licu, koja sjeni dušu i ne dopušta da se otrese sa sebe, niti zaboravi. Interpolirani dijelovi iz dvaju Lagerkvistovih romana prave historijski osnov, a sa središnjim tekstom i riječima Čovjeka iz mraka, koje sam sam dopisao, zatvaraju kružnicu priče o prokletstvu savjesti. I kada se savjest zanemari i kada se porekne vjera u nju, ona će kad-tad isplivati iz močvare duše i, smrtno ledeno, zagledati nam se u oči.

Krivnja u ovakvoj mojoj dramatizaciji teksta za šest glumaca nije zasnovana na kršenju zakona nego upravo na slijepom poštovanju i podlijeganju zakonu, koji je protivan ljudskim i Božijim zakonima. Ova predstava se, između ostalog, bavi i temom odricanja prava Pravu da čini nepravdu, taman to bio samo usamljen i drugima nemio glas u horu drugačijih i bučnijih glasova, istomišljenika koji nikad ne sumnjaju. Svaka veza sa današnjim i skoro prošlim vremenima, događajima i ljudima je, naravno, veoma namjerna.