Želim biti normalan

Želim biti normalan

AUTORSKI TIM
Režija: Todor Valov
Scenografija, lutke i kostimi: Emelijana Toteva
Muzika: Plamen Mirčev Mirona
Prevod sa bugarskog: Milica Redžić Vulević
Izrada lutaka: Petar Čekurov, Emilija Kovačeva, Ava Kovačeva,
Nikolina Staneva i Evgenija Lačeva
Izrada scenografije: Sava Stoimenov, Anđelo Andonov i Mirsad Bijedić
Majstor tona i svjetla: Amer Ćatić
Scenski radovi: Kasim Prguda
Šivanje kostima: Mensur Kazazić

PREMIJERA
23.10.2008

IGRAJU
Nedžad Maksumić - Slijepi miš Rudolf
Diana Ondelj Maksumić - Vještica Klara, Žena  
Nermina Denjo - Pacov Franc, mišica Greta, Žena
Serđo Radoš - Pacov Fric, mačak Zigfrid, Duh

UZRAST
5-12

SADRŽAJ
Rudolf je slijepi miš, ima krila i može da leti, ali... samo noću.
Živi u kuli, kod svoje dobre prijateljice Klare, koja je... vještica. I, jedne noći, Rudolf zamoli Klaru da ga pretvori u... običnog miša!
Odriče se krila i počinje da živi drugi život. Međutim, da li će Rudolf, dole, među ljudima i običnim miševima pronaći ono o čemu je maštao?
„Želim biti normalan“ je romantična priča o vječnom čovjekovom stremljenju ka sreći. Za nekoga je sreća da ima hranu i dom... za drugoga da je slobodan, da se osjeća voljenim... za trećega da ima prijatelje i da pomaže onima kojima je pomoć potrebna...
Biti normalan, ne znači biti kao i ostali. Normalno je da se osjećaš sretnim. A sreća ima mnoga lica, i može se osjetiti samo srcem!
Dragi naši, mali i malo veći gledaoci, ova priča je komična, ali i malo tužna.
Ona govori o putu, koji svi mi treba na svoj način da pređemo, da bismo pronašli svoje mjesto u svijetu. To čini i Rudolf tražeći sreću.
U ovoj bajci vidjet ćete kako izgledaju ljudi u očima miševa, ali i u čemu je razlika između pacova i miševa. Nadamo se da ćete primijetiti koliko junaci naše bajke liče na nas, ljude!

Todor Valov, reditelj

RIJEČ KRITIKE
Predstava Želim biti normalan realizirana sa bugarskim umjetnicima, postavlja na scenu osnovni problem, koji je tekst pokušao razriješiti, pitanje odricanja od svoga identiteta, biti neko drugi vjerujući da prijelaz iz svoje osobnosti u tuđu pruža širu mogućnost samopotvrđivanja, širi razmah životnih snaga i dostizanje više razine i samouvažavanja. Obrt je pomalo bajkovit: Slijepi miš (Šišmiš) poželio je da postane pravi miš. Vještica, koja živi u svome začaranom dvorcu posjeduje moć preobraćana bića iz njegovog prirodnog stanja u stanje “Drugoga”, Slijepi miš postaje pravi miš i susreće se sa sasvim drugačijim životnim iskustvima s kojima se on ne može saživjeti i živi u stalnom nesporazumu sa okolinom. I, kada mu sve to dozlogrdi, ponovo se obraća svojoj prijateljici - Vještici da ga vrati u prvobitno stanje. Pouka je očita, ali stečena, ne ispraznim dociranjem, već sosptvenim iskušenjima i novostečenim iskustvima: treba ostati vjeran sebi, i u prostorima sopstvenog bića pronalaziti snagu za svoje životno samopotvrđivanje.

U postavci ove drame reditelj Todor Valov nije išao za tim da ovaj spoznajni sloj predstave postavi kao primarni cilj svoje postavke, njega je zanimala istina nesnalaženja glavnog lika kada se nađe u tuđem prostoru iskušenja, i ono komično koje se oslobađalo iz neobičnih situacija.
Glavni lik, slijepog miša Rudolfa, tumačio je Nedžad Maksumić. Možda je ovaj glumac dovođen u posebno iskušenje: svojim intelektualnim potencijama on je neprestano bio na rubu da iskorači iz rediteljevih postulacija i da se vine u prostor složenijih značenja, dubljih vrijednosti teatarskog govora i stoga se stjecao dojam da je u njegovoj igri bilo izvjesne suzdržanosti, nije nastojao da zaošijava komičke obrte već ih je oblikovao u onoj mjeri koja je bila dovoljna da u te obrte, na široka vrata, ulaze ostali akteri predstave. Na ruku toj njegovoj intenciji išla je Diana Ondelj – Maksumić, koja je u svojim junakinjama – vještici Klari i Ženi, tražila onaj lirski dah kojim se komika obrta oslobađala onog konstruktibilnog na kojem je insistirao reditelj Valov, činila situacije pitkim i prozračnim, upravo onakvim kakve će obezbijediti ovoj predstavi da dovoljno dugo živi na sceni ovog teatra. Između ova dva adspekta organiziranja igre Nedžada Maksumića i Diane Ondelj – Maksumić ugrađivali su svoju igru Nermina Denjo sa svojim trostrukim angažmanom – tumačila je pacova Franca, Mišicu Gretu i Ženu, i Serđo Radoš koji je, u alternaciji sa Nerminom Denjo, tumačio pacova Frica, a zatim i sopstvene role – mačka Zigfrida i Duha.

Ipak, najimpresivnija je bila animacija lutaka u predstavi. Svaki pokret je dobro prostudiran, usaglašen sa očekivanom prirodnom akcijom u određenoj situaciji, ali i sa blagim dodavanjem nužne hiperbole da bi komički efekat bio snažniji i dovoljno dojmljiv da nađe svoga odjeka u gledalištu.
Lutke i scenografija su plastično izvedeni,  građeni na stilizacijama koje su odstranjivale puku podudarnost i tražile onu lirsku mekotu koja je usaglašvana sa ukupnim vizualnim aspektom predstave u cjelini. Kostimi, pak, nisu posjedovali takav vid stilizacije, bili su naglašeno deskriptivni i otežavali plasitcitet predstave, ostvaren drugim sredstvima.
 
Vojislav Vujanović