Mali Muk

Mali Muk

AUTORSKI TIM
Napisao: Wilhelm Hauff
Režija: Slavčo Malenov
Dramatizacija: Slavčo Malenov prema ideji Vesielina Bojdeva
Jezička obrada: Nedžad Maksumić
Scenografija, lutke i kostimi: Silva Bačvarova i Vasil Rokomanov
Muzika: Malen Malenov
Izrada lutaka: Snežana Grkova, Marijan Sejkov, Ganka Kirilova, Valja Germanova, Violeta Pašova i Vera Benkovska.
Izrada dekoracije: Rumen Benkovski i Marijan Sejkov.
Tehničko vođstvo:  Amer Ćatić
Izrada kostima: Mensur Kazazić

PREMIJERA
24.09.2004.

IGRAJU
Nermina Denjo - Mali Muk
Diana Ondelj Maksumić - Gospođa Ahavzi, Princeza Amarza, Stražar
Nedžad Maksumić -  Mačka, Car
Sergio Radoš - Psići, Savjetnik, Stražar, Magarac

UZRAST
5–11

SADRŽAJ
Draga djeco, za vas smo spremili jednu novu lutkarsku predstavu po poznatoj bajci Wilhelma Hauffa. Mali Muk je simpatičan maleni dječak. Ostao je rano bez roditelja i njihove podrške. On traži ono što mu nedostaje - ljubav i toplinu. Kao svako dijete, on misli da, kada bi izgledao kao odrastao čovjek, ljudi bi se lijepo ponašali prema njemu. Zato Mali Muk stavlja na glavu veliki turban, oblači velike papuče i veliki jelek, vjerujući da će tako postati veliki čovjek. Nažalost, svi ga ismijavaju i rugaju se njegovom rastu.
Tajna letećih papuča i skrivena snaga čarobnog štapa daju našem junaku posebne mogućosti. On dobiva društveni status i službu u carskoj palači, ali jedino princeza Amarza prihvata dječaka normalno. Mada je princeza, ona je također usamljena među odraslima. Slično kao i on ostala je bez majke i nedostaje joj ljubav i ljudski odnos prema njoj. Razumijevanje princeze Amarze daje šansu Malom Muku da otvori svoju dušu i da otkrije svoje mogućnosti. On pomaže maloj princezi da vrati izgubljenu radost i dječji smijeh.
Nažalost, egoizam i ljubomora carskog savjetnika ne dozvoljavaju da neki slučajno pristigli mali čovjek uđe u carsko okruženje. Mali Muk je nepravedno optužen i izbačen. Izgubivši  sve, on shvata da velike ambicije ne mogu dovesti čovjeka do sreće. On otkriva da duša i karakter stvaraju čovjeka, a ne vanjski izgled. Spoznaje da sve na ovome svijetu ima svoje mjesto i da i najmanje stvari imaju veliko značenje.
Priča želi da nam kaže da niti novac, niti bilo kakve magične snage mogu čovjeka učiniti sretnim. Jedino tolerantnost i ljudskost mogu donijeti toplinu među ljude, a ljubav je najveće blago u životu.
Ljudi, njihov duh i kultura su bogatstvo za svaku zemlju. To nam otkriva vječno mladi Wilhelm Hauff i ponovo, diveći se njegovom geniju, pitamo se: kako je mogao jedan tako mlad čovjek doći do tako dubokih saznanja?
On je proživio samo 25 godina, a  nama je ostavio ogromno književno nasljeđe. To je još jedan dokaz da ne postoje veliki i mali ljudi, da nema velikih i malih naroda - postoje samo ljudi sa velikom i malom dušom. Jedino onaj koji ima zlatnu dušu stvarno je bogat.
Prvi put poslije mnogo godina na sceni mostarskog Pozorišta lutaka  pojavljuju se marionete. Marioneta je najizražajnija ali i najzahtjevnija lutka u svijetu pozorišta lutaka i nije slučajno da se ona naziva  «kraljicom lutaka». Nama je zadovoljstvo da ove lutke vratimo ponovo našim gledaocima.

Slavčo Malenov, reditelj

RIJEČ KRITIKE
Bajka se razvija na iskušavanju plemenitosti u svijetu surevnjivosti, osobnih interesa i pohlepe. Maloga Muka zbog njegovog niskog rasta otac nije volio, nije ga školovao niti na bilo koji drugi način osposobljavao za život. Nakon očeve smrti, Malome Muku nije preostalo ništa drugo, nego da se pokuša sam snaći u svijetu. Iskušenja na koja nailazi samo pročišćavaju njegovu plemenitost. On pobjeđuje. Istina, ne sopstvenom snagom već čarobnim moćima  velikih papuča i čarobnog štapa.
Za svoju izvedbu Slavčo Malenov je koristio svoje marionete. Time se uspostavlja prvi plan odnosa sa publikom, one isijavaju iz sebe ljupkost svojih obličja i treperenja kretnji na sceni. U radu mostarskih glumaca očitovalo se istinsko majstorstvo, povlaćenje konaca oživaljvanje svakog dijela tijela marionete, usklađivanje međusobnih odnosa, sve je teklo bez ikakvih zastoja, ponekada dostizalo i virtuozitet, u plesnim partiturama, naročito u onoj, kojom je i okončana predstava.
Diana Ondelj Maksumić je animirala tri lika. Za ovu umjetnicu u lutakrstvu nema tajni, nema prepreka koje ona nije u stanju savladati. I njene marionete su bile pune života, onog unutarnjeg poleta koji se može samo lutkom oblikovati. Ona, svojim animacijama ne nastoji podražavati ljudske kretnje, već traži načine kako da usaglasi izgled lutke sa njenom unutarnjom životnošću. U sve to ugrađujei svoje govorne modulacije, sa intonativnim valerima koji se preobražavaju u valovito treperenje koje nalazi svoj odzvuk ne samo kod mladih gledalaca, već  i onih starijih koji požele da dožive duhovnu ljepotu bajke. Na istoj ravni se nalazi i Nedžad Maksumić sa svojim kreativnim mogućnostima, čak, povremeno, on sebi dozvoljava i izvjesno poigravanje sa lutkom, građenje malih baroknih obrta u vođenju marionete. Sergio Radoš je bio najzaposleniji. Animirao je čak četiri lika, a osnovni cilj mu je bio dosegnuti njegovu karakterologiju i tako ga konfrontirati ostalim likovima. Nermina Denjo je udahnjivala život Malome Muku, povlačila ga njegovim životnim krivudavim stazama i provodila ga njegovim iskušenjima.
Mostarsko Pozorište lutaka sa ovom predstavom može u svoju riznicu smjestiti još jedno vrijedno ostvarenje i suradnju sa bugarskim lutkarskim umjetnicima.

Vojislav Vujanović