Ježeva kućica

Ježeva kućica

AUTORSKI TIM
Režija: Robert Waltl
Scenografija i lutke: Dejan Kljun
Muzika: Uroš Rakovec
Koreografija: Natalija Manojlović

PREMIJERA
2007

IGRAJU
Sergio Radoš - Ježurka Ježić
Sabina Halilović - Lija
Igor Vidačković - Vuk i Zeko
Nedžad Maksumić - Medvjed
Diana Ondelj-Maksumić i Nermina Denjo - Divlja svinja

UZRAST
4–10

RIJEČ KRITIKE
Robert Waltl je stvorio sopstveni svijet slika čudesnog koje se oslobodilo iz tekstovnog predloška Ćopićeve priče i osamostalilo se u sopstvenu autentičnost doživljavanja prirode, zapravo u sopstvenu filozofiju odnosa prema izvornim prostorima čovjekova staništa, jedino mogućeg za čovjekovo obitavanje čime je, zapravo, isposredovana i ona prvotna Ćopićeva intencija - vezanosti za rodni prag. Tu svoju filozofiju Waltl kristalizira, prije svega, u bojenom tonu koji koristi za oblikovanje svoga scenskog svijeta. Boje kostima, koje nose njegovi i Ćopićevi junaci, jesu boje blagog približavanja zrelini rane jeseni. To je panteistička filozofija Ćopićeva, ali data u rafiniranijem slogu suvremenog evropskog intelektualca, i ta rafiniranost se upravo i osjeća u silini bojenog faktora u kojem boja više nije u službi atribuiranja konkretnog svijeta, već misaona kategorija kroz koju Waltl prozire primordijalni svijet Ćopiće fantazijske igre. Waltl se ne udaljuje od Ćopića, ne iznevjerava ga, već samo intenzivira one komponente koje se javljaju kao referenti sopstvenog razumijevanja prirodnog svijeta. Ćopić i Waltl su su-stvaraoci jedinstvene teme, ali svaki od njih ima svoje autonomno polje razumijevanja te «jedinstvene teme».
Sve je to izvedeno na izvanredan način u realizaciji lutaka Dejana Kljuna, koji je bio i realizator scenskog prostora u kojem se radnja odvijala. Dimenzije lutaka su nadređene scenskom prostoru i to je bio dodatak više u njihovoj monumentalnosti i scenskoj dojmljivosti, samjerljivi njihovim animatorima što je doprinosilo samom razigravanju lutaka u tako formuliranom prostoru.

Akteri predstave, njih šestoro, članovi ansambla Pozorišta lutaka u Mostaru, poletni i mladi, do kraja su predani onome što su odabrali kao svoje životno opredjeljenje – da budu glumci ovakvog vida teatra, predisponirani za prihvatanje rediteljskih zahtjeva i njihovo prevođenje u umjetnički čin. Oni svojom igrom daju plasticitet scenskim prizorima, živim slikama koje prelaze preko rampe i, u širokim mlazevima, slijevaju se u gledalište. Ansambl je eksponirao još jedan vid svojih stvaralačkih mogućnosti – evidentnu moć glazbene interpretacije – prvi stihovi «Ježeve kućice» ulazili su u zborno pjevanje.

«Drama» počinje pismom kojim je Lisica pozivala Ježurka Ježića na gozbu. Ježurko se rado odazvao i sa ovim prizorima je Ćopić svoj panteizam prevodio u fabulativni tok, u tok događanja, izmaštani tok šumskog života. Lisicu je zaintrigiralo kakva mora da je Ježurkova kuća kada on za njom toliko žudi. I, po svojoj lisičijoj znatiželji i prevejanosti, krenula je da to provjeri. Na svom noćnom putu susreće i ostale aktere: Vuka, Medvjeda i Divlju svinju, koji  pristupaju Lisičinom pohodu. Ovaj pohod i čini glavni tematski dio predstave, i glavne dionice u kojima su akteri predstave iskazivali svoju stvaralačku moć.

Waltl je predstavu oblikovao kao vid kolektivne igre, ali, istovremeno, tragao je za elementima kojima bi omogućio akterima da pokažu svoj stvaralački individualitet dajući punu «karakterologiju» svakom liku, nadgrađujući one elemente koje je Ćopić u njih ugrađivao.  

Sve je u ovoj predstavi na zavidnoj stvaralačkoj visini: i bojeni faktor, i artikulacija scenskog prostora, i glazbena osnova na kojoj je i zasnovana arhitektonika predstave i igra glumaca. Ova predstava, po svojim maštovnim formulacijama, namijenjena je mladom gledalištu, ali ona može udovoljiti i svima onima koji u sebi mogu, još uvijek, naći dovoljno životne svježine i uživati u Ježurkovoj začudnoj ljubavi prema svome domu.
Ovom predstavom Pozorišta lutaka iz Mostara, otpočelo je obilježavanje jubileja: 55 godina postojanja ove mostarske teatarske kuće.

Vojislav Vujanović